Kao i posvuda u zapadnoeuropskim gradovima, prve se
kazališne predstave u Zagrebu, ovisno o sadržaju odnosno
vrsti, izvode u crkvi ili pak na trgovima. Prekid s
brojnim provizornim rješenjima obilježava kazališna
dvorana adaptirana u plemićkoj palači čiji je vlasnik
nakon obitelji Kulmer-Pejačević bio grof Antun Amade
de Várkony, veliki župan zagrebački, po čijem se prezimenu
ovo kazalište i naziva. Nalazilo se u zgradi današnjeg
Hrvatskog prirodoslovnog muzeja (Demetrova 1), a imalo
je već sva obilježja javnog teatra - ulaznice, cedulje
i dr.
U tom teatru nastupaju isključivo njemački glumci,
koji 1832. i 1833. izvode i nekoliko predstava na hrvatskom
kajkavskom jeziku. Godine 1833. dobio je zagrebački
veletržac i posjednik Kristofor Stanković glavni zgoditak
bečke lutrije u iznosu od 30 000 dukata, te je odlučio
tim novcem podići kazališnu zgradu kao privatnu investiciju.
Gradski magistrat darovao mu je zemljište na Markovu
trgu. Novo kazalište, koje će sve do 1851. godine biti
u privatnom posjedu, otvoreno je 4. listopada 1834.
10. lipnja 1840. izvedbom Kukuljevićeve "junačke igre"
"Juran i Sofija ili Turci kod Siska" u interpretaciji
Domorodnoga teatralnog društva, na pozornici ovoga kazališta
započinje svoju djelatnost Hrvatsko narodno kazalište
u Zagrebu, najstarija naša scenska ustanova.
Sljedećih desetljeća zagrebačko kazalište prolazi kroz
razdoblje uspostavljanja profesionalnog scenskog izraza
i izgradnje nacionalnog repertoara. Ključne osobe zagrebačkog
teatra u to su vrijeme bili Dimitrija Demeter, Ljudevit
Vukotinović i Vjekoslav Babukić, koji su odigrali veliku
ulogu kao pokretači hrvatskog scenskog profesionalizma,
dramatičari i teoretičari, dok je idejni organizator
bio Ljudevit Gaj. Tu se je formiralo profesionalno hrvatsko
glumište, a dramski pisci, glumci i ostali djelatnici
kazališta, kao i publika, bili su nošeni zanosom preporodne
ideje. Zamisao o izgradnji nove, prostranije i prikladnije
kazališne zgrade javila se već 1871. godine, te se nekoliko
puta obnavljala sljedećih desetljeća, nažalost uvijek
neuspješno.
U travnju 1880. godine nova kazališna uprava, na čelu
s hrvatskim književnikom i saborskim zastupnikom Marijanom
Derenčinom, započinje odlučnu akciju za provedbu i ostvarenje
dotadašnjih napora u smislu realizacije zamisli o podizanju
suvremenije i tehnički bolje opremljene kazališne zgrade
u Zagrebu. U lipnju 1881. godine Hrvatski sabor donosi
Zakon o građenju novoga zemaljskog kazališta u Zagrebu,
koji car Franjo Josip I. potvrđuje 31. listopada iste
godine. Zamisao o gradnji nove kazališne zgrade realne
je obrise, pa i konačnu konkretizaciju, dobila 1891.
godine, a i ban Khuen-Héderváry odigrao je pritom golemu
ulogu.
Projektiranje nove
zgrade, povjereno je bečkoj tvrtki Helmer
i Fellner, tj. glasovitim projektantima kazališnih zgrada
u Austro-ugarskoj monarhiji Hermannu Helmeru i Ferdinandu
Fellneru, a 22. svibnja 1894. godine započela je izgradnja
nove kazališne zgrade na Sveučilišnom trgu, donedavna
Sajmištu na gradskoj periferiji. Vlada je u travnju
raspisala jeftimbe za izvedbene radove brojnih struka,
a poslove su uglavnom dobile zagrebačke tvrtke i obrtnici.
14. listopada 1895. godine novo je
kazalište svečano i otvoreno u nazočnosti
cara i kralja Franje Josipa I., uz simbolični udarac
ceremonijalnim srebrnim čekićem kipara Roberta Frangeša
Mihanovića. Svečana prva predstava u novoj zgradi održana
je nakon otvorenja 14. listopada 1895. godine. Najprije
je izveden alegorijski "scenski prolog" u tri slike
Slava umjetnosti Stjepana
Miletića uz glazbu Ivana Zajca, a na kraju večeri otpjevana
je posljednja slika Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski,
uz glasoviti zbor U boj, u boj!
Još 11. veljače 1894. imenovan je za intendanta hrvatskoga
kazališta Stjepan Miletić (24. ožujka 1868. - 8. rujna
1908.). On je, uz brojne druge inovacije u radu kazališta,
uveo i položaj stalnog dramaturga - bio je to dr. Nikola
Andrić.
Upravo se na Miletićevu inicijativu izrada svečanog
zastora povjerila Vlahi Bukovcu. Taj je svečani zastor
danas poznat pod imenom “Hrvatski preporod”, premda
mu je pravi naziv “Preporod hrvatske književnosti i
umjetnosti”. Potaknut značenjem tog zastora, Milan Ogrizović
napisao je 1905. godine djelo Slava
njima!.
Po svome značaju, nova zagrebačka kazališna zgrada
igrala je bitnu ulogu u brojnim desetljećima hrvatskoga
kulturnog i političkog života.
Uprava Hrvatskog narodnog kazališta svoje je početke
i kronologiju događanja bilježila u Kazališnom
almanaku, a od 1896.-1901. u Kazališnom
godišnjaku.
|
|