Nakon Pallasove smrti, najkasnije od 1729. pa sve do svoje smrti u ožujku 1751. Kraljevinsku tiskaru vodi Ivan Krstitelj Weitz (? - Zagreb, 14. III. 1751.), svakako jedan od najuspješnijih i najboljih zagrebačkih tiskara 18. stoljeća. Knjige koje je tiskao odlikuju se mnogobrojnim, ukusno odabranim i složenim ukrasnim vinjetama.
Do sada nisu nađeni podaci o porijeklu Ivana Krstitelja Weitza, ali su mu svakom slučaju bile dobro poznate prilike u austrijskim zemljama budući da u svojim molbama Saboru za pripomoć spominje prilike u Koruškoj, Kranjskoj i "austrijskim nasljednim zemljama".
Posao mu je u Zagrebu dosta dobro krenuo,
tako da već 1729. tiska Rituale Zagrabiense,
a 1730. lekcionar Szveti evangeliumi.
Knjige su imale dobru prođu i potvrdile
ga kao vrsnoga tiskara.
Godine 1731. obraća se Saboru tiskanom i vrlo lijepo ukrašenom molbom za godišnju pripomoć kakvu je primao i njegov prethodnik Pallas, a koja mu je potrebna i radi obnove tiskare stradale u požaru 1706. Rješavanje molbe odgođeno je do prve slijedeće sjednice Sabora. U međuvremenu je u poznatom požaru u Zagrebu 1731. ponovno oštećena i tiskara pa se Weitz 1733. opet obraća Saboru s molbom za pripomoć oko obnavljanja tiskare i dobivanja godišnje plaće.
Sredinom 1737. nazire se i postupno razvija
sukob između pavlinskog i isusovačkog reda
u svezi s tiskanjem poznatih rječnika Gazophylacium
pavlina Ivana Belostenca i Lexicon Latinum
Andrije Jambrešića.
Tijek i razvoj sukoba između isusovaca
i pavlina uvelike je utjecao na život i
rad tiskara Weitza. Weitzu je svakako bilo
važno da dobije tako veliki posao, tiskanje
jednoga a možda i oba rječnika. Međutim,
Weitz kao državni službenik nije bio u mogućnosti
utjecati na suparništvo između pavlina i
isusovaca. Spor je riješen tako što je Weitz
uz potrebna odobrenja tiskao "pavlinski"
Belostenčev rječnik (1740.), a isusovcima
je 13. studenoga 1738. odobreno osnivanje
vlastite tiskare uz obrazloženje da je državni
tiskar zauzet tiskanjem "pavlinskog" rječnika,
pa ne može za sada tiskati i "isusovački".
Weitz se žalio Saboru kako mu isusovci otimlju
kruh iz ruku jer da on nema nikakvih drugih
prihoda osim svojega obrta. Stoga je, nakon
što su dovršili tiskanje Jambrešićevog rječnika
i nakon što su otisnuli još nekoliko drugih
knjiga, pretežno djela Jurja Muliha, isusovcima
preporučeno, da svoju tiskaru prepuste Weitzu
uz "pravednu naknadu", što su oni i učinili
krajem 1742. godine. Weitz je i dalje u
svojoj, odnosno Zemaljskoj tiskari tiskao
brojna djela za isusovce.
Novcem, vjerojatno primljenim za tiskanje Belostenčeva rječnika, Weitz je sa svojom drugom suprugom izgradio kuću za tiskaru i svoju obitelj u današnjoj Opatičkoj ulici, međutim ju je zbog dugova morao prodati.
Godine 1746. Weitz se ponovno obraća Saboru s molbom za pripomoć, budući da se zadužio prilikom obnavljanja tiskare oštećene u požarima. Uz to mora plaćati i godišnju stanarinu za smještaj tiskare. Ovaj put staleži su Weitzu izašli u susret dopuštajući mu da se s tiskarom i obitelji preseli u Kraljevinsku kuću, gdje će ujedno obavljati i poslove čuvara. Nastojat će se da se prilikom proširenja prostorija namijenjenih za zatvor povećaju i prostorije za državnu tiskaru.
Weitz je tiskao više od stotinu raznih djela, većina kojih je bila lijepo ukrašena brojnim vinjetama i inicijalima koje prijašnji tiskari nisu upotrebljavali. Tiskao je i kalendare u kojima je oglašavao i prodaju knjiga u tiskari, a ne samo preko knjižara - knjigoveža.
Impresionira broj knjiga koje je Weitz tiskao. Međutim, ako se ta količina raspodijeli na 22 godine, koliko je aktivno radio u Zagrebu, vidi se da godišnja proizvodnost nije bila bila dovoljna ili je jedva bila dovoljna da se samo od tiskarstva osigura iole pristojan život tiskaru i njegovoj obitelji.
Udovica Ivana Weitza vodila je tiskaru od 1751. do 1753.
Veći broj djela koja je tiskao Ivan Krstitelj
Weitz posjeduje zagrebačka Gradska knjižnica,
u Zbirci
rijetkih knjiga i rukopisa.
Objavljena su dva pretiska Gazophylaciuma
(1972. pretisak su objavile nakladničke
kuće Liber i Mladost, a 1998. nakladnička
kuća Stari grad), te jedan pretisak Lexicona
(1992. pretisak je objavio Zavod za hrvatski
jezik Hrvatskog filološkog društva).
|