Nakon što su isusovci došli u Zagreb 1606.
godine, a sljedeće 1607. osnovali gimnaziju,
osjetila se u Zagrebu velika potreba za
domaćom tiskarom. Sredinom 17. stoljeća
pojavio se dobrotvor, hrvatski plemić Petar
Bošnjak, rodom iz križevačke županije, zahvaljujući
kome je bilo moguće nabaviti prvu zagrebačku
tiskaru. Petar Bošnjak je bio tajnik ugarskog
palatina Franje Vesselényija, umro je oko
1660., a oporučno je dio svoga imetka ostavio
za osnutak tiskare u svojoj domovini. Protonotar
hrvatskog kraljevstva Ivan Zakmardi Dijankovečki
predao je zagrebačkim isusovcima u pokojnikovo
ime 1900 forinti za osnutak javne tiskare
(pro erigendo typo publico). S
tim novcem isusovci su 1667. godine kupili
tiskaru isusovačkog kolegija u Ljubljani
te je prenijeli u Zagreb. Danas je teško
utvrditi zašto u to vrijeme nije proradila
tiskara ni u Ljubljani ni u Zagrebu. Možda
je razlog bio što tiskara nije bila cjelovita,
ali vjerojatnije zato jer ni u Ljubljani
ni u Zagrebu u to vrijeme nije bilo osobe
koja je bila doista zainteresirana ili stručno
sposobna za organiziranje tiskare.
Tek su se dolaskom u Zagreb Senjanina Pavla
Rittera Vitezovića stekli svi
potrebni uvjeti za osnivanje prave tiskare.
Vitezović je bio dovoljno utjecajan da nađe
djelomično zaboravljen tiskarski pribor
deponiran u biskupovom dvoru, bio je upoznat
s tiskarstvom jer je od 1676. do 1679. kod
I. V. Valvasora izučavao tiskarsko umijeće,
a uz to je bio i osobno zainteresiran budući
da je namjeravao tiskati i svoja vlastita
djela.
Tiskaru je Vitezović prema odluci Sabora
od 11. studenog 1694. preuzeo na korištenje,
pod uvjetom da ju ne smije odnijeti iz Zagreba,
te je iz Vlaške ulice preselio u svoju kuću
na Gradecu. Iako ju je dopunio i uredio
o svojem trošku, ona nikada nije i službeno
postala njegovo vlasništvo, nego je bila
vlasništvo Kraljevine Hrvatske. Vitezović
je, prema običajima onoga vremena, kao tiskar
bio službenik Kraljevine i trebao je za
taj posao primati godišnju plaću.
Kraljevinska tiskara u Zagrebu, koju je
osposobio krajem 1694. i vodio Senjanin
Pavao Ritter Vitezović, nije bila najstarija
u Hrvatskoj, ali je za razliku od drugih
starijih tiskara (u Senju, Rijeci, Nedelišču,
Varaždinu), sačuvala kontinuitet. Ona je
odigrala veliku ulogu u opismenjavanju i
prosvjećivanju pučanstva. Tiskari koji su
radili u Kraljevinskoj tiskari bili su "horvatskoga
orsaga štampari", odnosno imenovani službenici
- bili su to, nakon Pavla Rittera Vitezovića,
Jacob
Vjenceslav Heywel,Ivan
Bartolomej Pallas, Ivan
Krstitelj Weitz, Antun
Reiner, Kajetan
Franjo Härl, Josip
Ivan Schotter, Franjo
Zerauscheg i Antun
Jandera. Iako im plaća nije
bila redovita, sami su morali nabavljati
opremu za Kraljevinsku tiskaru. Uzrok tome
bio je taj, što je Hrvatska bila prisiljena
gotovo neprekidno sudjelovati u ratovima
pa Kraljevina nije mogla izdvajati sredstva
za unapređenje tiskarstva.Valja ima na umu
i činjenicu da je tržište Kraljevinske tiskare
bilo vrlo malo - još 1810. godine Zagreb
je imao manje od 10.000 stanovnika.
U prvoj polovini 18. stoljeća u Zagrebu
svoju tiskaru osnivaju i isusovci
(1738. - 1748.), a 1774. godine podružnicu
otvara tiskara J.
T. Trattnera iz Beča. U razdoblju
između 1780. i 1794. godine u Zagrebu istodobno
djeluju dvije tiskare - Trattnerova i Kotscheovatiskara. Godine 1794. zagrebački
biskup Maksimilijan Vrhovac osniva Biskupsku
tiskaru, kasnije vođenu pod
nazivom Novoselska
tiskara.